Ustajala sam često  ujutro s mišlju  "VEĆ  je petak", ili "VEĆ je oktobar ",  ili "da li je moguće da je VEĆ 4 godine prošlo od kad sam se zaposlila?" A onda pokušam da se sjetim šta se desilo u tom periodu, šta sam proživjela, šta je na meni ostavilo najveći trag, da li sam bila srećna, ispunjena, da li sam to bila ja ili neki moj "autopilot mode" koji mi je uključen I živi umjesto mene. I da, sada kad pogledam unazad sve jeste bilo regulisano "autopilotom": ustajanje, odlazak na posao, trka sa rokovima, kucanje e-mailova, solidan broj prekovremeno odrađenih sati, vikendom trka da svratim na Cetinje, da se vidim sa ljudima koje volim i to opet sve po unaprijed isplaniranom rasporedu, da bih se u nedjelju veče vratila u Podgoricu i spremila za novu sedmicu istog tempa, novi mjesec isti  kao prethodni, novu godinu koja ni po čemu nije različita od one prošle. Iako volim svoj posao, taj ogromni obim posla i nivi veliki nivo stresa uspio je da od mene napravi mašinicu koja sve stiže u roku, ali koja nema svijest o sebi. Otupjela sam. Zaboravila sam da maštam, da ne razmišljam,  zaboravila sam kako je to biti bezbrižna.

​

I onda se desila joga. Taj prvi čas joge me probudio i podsjetio da sam živo biće, žedno života, slobode, koja ima u sebi dovoljno radosti i ljubavi da ih podijeli sa drugima. Taj prvi čas me podstakao da razmišljam, da tražim sebe i praktikujući redovno jogu počela sam i da se pronalazim. Učim da se  zaustavljam u sadašnjem trenutku i da ga živim, da uživam u njemu. I vremenom sam sve bolja u tome. Imala sam sreću da moje instruktorke u meni prepozaju želju svoje iskustvo podijelim i sa drugima I da ih inspirišem, pa su me nakon kratkog vremena obučile da držim časove hatha yoge na čemu sam im neizmjerno zahvalna.